|
Feničanska
dentalna proteza,
(Paris, Louvre)
Etrušcanski
gornji zlatni most,
(Paris, Louvre)
Zubarski
stolac
Pierrea Faucharda
Naslovnica
"Ilustrirane povijesti stomatologije"
|
Sačuvani
egipatski papirusi pokazuju da zubna medicina, kao
posebna grana medicine, potječe od starih Egipćana (3000. p.n.e.).
Hamurabijev
zakonik (1700. p.n.e.) svjedoči da je praksa zubne medicine u
starom Babilonu bila regulirana zakonskim propisima. Asirci i
Babilonci poznavali su morfologiju zuba i anatomiju usne šupljine,
ali su kao i Egipćani vjerovali su da zubne bolesti nastaju zbog
"zubnog crva". Stari Feničani izrađivali su
proteze od isprepletene zlatne žice.
Kineski
"Kanon medicine"
(2697. p.n.e.) pokazuje da su se bolesti desni u staroj Kini
liječile čajevima i ispiranjem. Kinezi su vjerovali da se u
karioznom zubu nalazi bijeli crv s crnom glavom. Poznavali su
26 točaka na tijelu gdje treba zabosti akupunkturne igle u slučaju
zubobolje.
Stara
japanska zubna medicina bila je slična kineskoj. Japanci su bili
poznati kao majstori digitalne ekstrakcije zuba: vadili su zube
prstima, bez ikakvih instrumenata.
Hipokratove
"Aforizme" (5. st.p.n.e.) možemo smatrati prvim
tezama o bolesti zuba. Hipokrat je rabio dentalne instrumente i vješto
izrađivao aparate za frakture zuba. U grobovima starih Etruščana
(10.- 4. st. p.n.e. ) pronađeni su najljepši antički primjerci
zubnih proteza. Etruščani su protetičke nadoknade izrađivali
od zlatnih traka koje su bile - ukras!
Stari
Rimljani izrađivali su zube od zlata i zlatne mostove.
Shvaćali su važnost održavanja higijene usta i zuba, te su zube
trljali solju, a usta često ispirali vodom. Umjesto čačkalice
rabili su riblju kost.
Galen
(131.-201.) je klasificirao zube na incizive, kaninuse i maksilarne,
poznavao je živce zuba i jedan je od prvih koji je govorio o
punjenju zuba. Zanimljivo je da je Galen smatrao da zub, jer je od
kosti, ne može biti osjetljiv na bol.
U
srednjem vijeku ističe se arapska zubna medicina. Avicena
( 980.-1037. ) je kao najčešćeg uzročnika zubobolje spominjao
malog zubnog crva "koji sebi gricka put u zubu". Najveći
arapski kirurg, Abulcasis (930.- 1013.) napisao je
enciklopediju medicine "Al Tasarif" u kojoj je opisao i
dentalne instrumente. Abulcasis je jedan od prvih koji je učio da
zubi koji nedostaju moraju odmah biti zamijenjeni umjetnima,
ljudskim, ili napravljenim od kostiju vola.
U
razdoblju od 11.-15. st. dolazi do velike stagnacije u liječenju
zubnih bolesti jer se liječnici opće prakse nisu bavili zubnom
medicinom, prepustivši je brijačima. Ovi putujući šarlatani
izvodili su dentalne intervencije na javnim mjestima, po sajmovima,
i više su štetili nego koristili. Najčešća dentalna
intervencija u srednjem vijeku bila je vađenje zuba. Nije ni čudo
da je većina francuskih srednjovjekovnih kraljeva bila krezuba.
U
razdoblju renesanse Benedetti je opisao
traume zuba, djelovanje žive na dentalnu strukturu i uporabu
opijuma kao sredstva protiv zubobolje. Leonardo da Vinci prvi
je precizno opisao forme zuba, maksilarne i frontalne sinuse,
odredio je točno broj zuba kod čovjeka i broj njihovih korijena. Vesalius
je objasnio da su zubi osjetljivi na bol zbog živaca koji
ulaze u njihove korijene. Renesansne zubne intervencije obavljane su
zajedno s ostalim specijalnostima medicine u zajedničkoj prostoriji
- medicantrini.
Od
1530., kad je u Leipzigu objavljena prva knjiga posvećena samo
dentalnoj problematici počeo je razvoj dentalne literature (W.
Resch, W. H. Ruffs, J. Horst, F. Martinez, Eustachius, Cardanus i
dr.). U razdoblju baroka usavršavaju se tehničke metode pri izradi
protetičkih nadoknada. Početkom 18. st. stomatologijom se počinju
baviti specijalisti kirurzi-brijači. Jedan od njih bio je Pierre
Fauchard (1678.-1761.), francuski kirurg-brijač, "otac
moderne stomatologije". Fauchard nije poznavao etiologiju
karijesa, ali je odbijao "teoriju crva". Znao je kako
otkloniti kariozne mase, kako kauterizirati i kako plombirati zube
olovom.
Stomatologija
je pravi procvat doživjela početkom 19. st. u Sjevernoj Americi.
Prve
stomatološke škole otvorene su 1824. u Leipzigu i Berlinu, ali
prva škola za dentalnu kirurgiju i protetiku osnovana je 1839. u
Baltimoreu, u SAD-u. U
19. st. usavršavaju se razne metode liječenja zuba, a zubni
karijes postaje jedan od vodećih problema suvremene stomatologije.
Pronalazi se amalgam za plombiranje zuba, prve zubne bušilice, ručne,
glomazne i neprikladne za uporabu u ustima. Od 1868. upotrebljavaju
se pneumatske bušilice, a već 1871. pronađena je prva mašina na
nožni pogon. Počinje sterilizacija zubnih instrumenata. U
primjenu ulazi lokalna anestezija koja je iz uporabe izbacila opasni
kloroform. Pronalazak rendgenskih zraka 1895. bio je fundamentalan
doprinos i stomatološkoj dijagnostici.
Tako
je krajem 19. st. nastala suvremena stomatologija koja se razvila u
posebnu znanost, s odgovarajućim granama: protetikom,
maksilofacijalnom i oralnom kirurgijom, ortopedijom vilica,
bolestima zuba, bolestima usta, dječjom i preventivnom
stomatologijom.
|
